Portret misli estetičara Ivana Fochta filozofija i estetika pred tajnom umjetničkog bića

Život i djelo estetičara Ivana Fochta sebe prikazuju i svjedoče u savremenosti unutar usuda određenja života u realnom svijetu i usuda umjetničkih djela da traže i moraju da traže da se „spuste" iz metafizičkog zavičaja u svijet svekolikih bića. Ovaj fochtovski smisao zavičajnosti svih bića, ona je tajna koju će estetičar u prvim tekstovima filozofsko estetskih rasprava misliti i trajno biti pred ovom. Činimo korake u Fochtovo djelo koje je kao i život mislioca jedna čvrsta forma što se poput svetog opire promjenama. I Focht - čovjek i djelo sama je smisao, puna smisao pitanja o bitnom forme. Forma ne stoji skamenjena pred nama. Uvukla nas je kad je buknula i zavodi nas u „smrti", poput muzike kad je niko ne izvodi niti čita u partituri, ačuje se u formi. Forma, i muzika kao forma, život kao forma, umjetnost u svim izričajima seb- forme, sam čin poučavanja, su traganja u tajnu forme. Stoga su neponovljivo lijep lik profesora Ivana Fochta i neponovljiva mudrost ljepote njegovih predavanja i njegova iz muzike buknula znanstvena riječ ozbiljna igra čuvanja smisla forme — čovjek i djelo. Fochtovo oslobađanje pitanja o umjetničkom biću iz njegove prikrivenosti unutar kategorija znanstvenih disciplina budi misao o umjetnosti i obnavlja pitanje o umjetnosti s obzirom na traganja za izvorima mogućnosti umjetničkog bića. Estetika je napustila takovrsno interesovanje za umjetnost. U tomu je njena „nevolja", nije u tome „nemoć" estetike što se tajna umjetnosti ne može otkriti, već je poraz u tome što traganje za tajnom umjetničkog bića prestaje. Djelo estetičara je trajno istraživanje mogućnosti filozofije umjetnosti i estetike da budu kod same stvari umjetnosti, ne izvan umjetnosti. Estetičar I Focht smatra da je „izmaklo" pitanje o umjetnosti kad je napustilo svoje filozofsko gnijezdo, kad je estetika kao samostalna disciplina napustila filozofski pristup umjetnosti. Na stranicama djela I Fochta su rasprave, prave drame da se umjetnost ne „zaključa u činjenicu pred očima ili da se daju čvrsti odgovori što je to njeno biće iz velikih sistema estetika. Djelo se smiono u literaturi o umjetnosti posvećuje najtežem, biti u blizini čuda da je umjetnost u svojoj prikazivosti u povijesnom svijetu, a istinski jeste u neotkrivivoj stvarnosti umjetničkog duha, u izvorima koji su mogućnosti a samo se jedna ostvaruje i u potrebi umjetničkog duha da se objektivira.