Strategije učtivosti u turskom jeziku

U ovoj su knjizi predstavljene strategije učtivosti u turskom jeziku. Jezički materijal prikupljen iz turskih filmova, televizijskih programa, turskih književnoumjetničkih djela, e-mail poruka i poslovne korespondencije analiziran je prema modelu Penelope Brown i Stephena C. Levinsona. Polazna tačka jeste „obraz“, teorijski konstrukt preuzet od Ervinga Goffmana. Obraz je pojavna strana ličnosti i sastoji se od dva aspekta: pozitivnog obraza koji predstavlja želju da se bude priznat/pozitivno vrednovan u određenoj društvenoj grupi i negativnog obraza koji izražava potrebu/želju da se bude neometan u svom djelovanju i u svojoj slobodi. Svaki razuman učesnik u interakciji nastoji izbjeći govorne činove koji ugrožavaju obraz ili, pak, primjenjuje određene strategije kako bi minimizirao ugrožavanje: strategije nemodificirane direktnosti (bez kompenzacije i ublažavanja), strategije pozitivne učtivosti (koja učvršćuje solidarnost i bliskost između sagovornika izražavajući odobravanje i simpatiju; tu spadaju komplimenti, šale, pozdravi, itd.), strategije negativne učtivosti (cilj je izbjeći nametanje i pritisak na sagovornika upotrebom ograda, deminutiva, isprika, itd.) i strategije nekonvencionalizirane indirektnosti (upotrebom aluzija, metafora, litota i dr. postiže se nejasnost i dvosmislenost). Analiza podataka pokazala je da u turskom društvu preovladava pozitivna učtivost. Velika raznolikost učtivih formi (kao što su ustaljene fraze kojima se izražavaju dobre želje) pokazuje dobronamjernost, solidarnost i saosjećajnost koji učvršćuju pripadnost grupi. S druge strane, strategije nekonvencionalizirane indirektnosti pokazale su se kao manje poželjne i manje korištene strategije kod nativnih govornika turskog jezika. U ovoj se knjizi ukazuje i na pragmatičke funkcije nekih gramatičkih formi u turskom jeziku (kao što su analitička forma –(y)i + vermek, perfekt na –miş, kondicional, itd.). Konačno, razmatranje strategija učtivosti u turskom jeziku potcrtava značajnu ulogu pragmatike u učenju stranih jezika. Pragmatička kompetencija nije dodatak ili ornament već sastavni dio lingvističke kompetencije.