Zemlje antičkog Ilirika prije i poslije Milanskog edikta

Život i djelo Konstantina Velikog (Flavius Valerius Aurelius Constantinus Augustus 306. – 337.) predstavlja jednu od najbolje istraženih tema kada je u pitanju antička historiografija. Zahvaljujući čuvenom Milanskom ediktu iz 313. godine Konstantin je postao miljenik crkve. S tim u vezi ovaj dokument je postao predmet izučavanja ne samo historiografije već i klasične filologije, teologije, arheologije i pravne nauke. Ipak treba imati u vidu da edikt predstavlja samo jednu fazu u općekulturnom preobražaju ilirskih provincija Mezije Superior (Moesia Superior), Dalmacije (Dalmatia), Panonije Superior (Pannonia Superior) iPanonije Inferior (Pannonia Inferior) iz klasičnog ka mediavelnom razdoblju ljudske prošlosti.Svoju popularnost sporazum između Licinija i Konstantina iz 313. godine može zahvaliti najviše ranokršćanskim historičarima Laktanciju i Euzebiju. Kroz radove ovih autora se jasno vidi pristrasnost koja se ogleda u nedostatku pragmatičnosti u njihovom pisanju. Ovu problematiku potrebno je sagledati i očima paganskih autora iz prva dva stoljeća prisustva Isusovih sljedbenika u Rimskom principatu: Plinija, Tacita, Svetonija pa sve do Celsa. U njihovim radovima je primjetna raznolikost koja dokazuje da na opisivanje određene sociološke pojave u antičkom svijetu kulturno - političke prilike imaju izuzetno veliki utjecaj. Shodno tome ne treba zanemariti činjenicu da i savremena antička historiografija ima različit pogled na interpretaciju ranokršćanske historije i uloge koju je Konstantin odigrao u njoj.Edikt iz 313. godine i danas nakon sedamnaest vijekova se ne može posmatrati kao mrtvo svjedočanstvo historije. Oko njega postoje i danas kontraverze. Pravna nauka još uvijek nije odgovorila na pitanje da li je to edikt, pismo, reskript ili mandat.Biografija dominusa Konstantina je posebno vezana za zemlje antičkog Ilirika. Ta velika historijska ličnost došla je na svijet upravo u jednoj od ilirskih provincija, u provinciji Meziji Superior.Dok romanizacija u potpunosti nije zaživjela, prostor je to koji su naseljavali ilirski i keltski narodi kao i trački narodi. Među značajnim gradovima svakako su bili Singidunum, Viminacium, Pincum, Margum ,Ratiaria, HorreumMargi, Naissus, Municipium DD, Ulpiana te Scupi. Upravo u Naissusu (današnjem Nišu) je svoje djetinstvo proveo Konstantin. Bilo je to razdoblje kada je ilirska i rimska paganska religija bila raširena u svoj svojoj raznolikosti. U naučnom pogledu u Meziji se može se pratiti kontinuitet od primitivnih religija te poštivanja domaćih božanstava do uvođenja novih božanstava naroda s kojima dolaze u dodir.Ovi podaci su značajni jer da bi se razumio značaj Milanskog edikta u zemljama antičkog Ilirika neophodno je steći određenu povijesnu sliku kontiniuteta razvoja tog dijela Euromediterana u klasičnom razdoblju ljudske historije. Posebno značajno mjesto u tom procesu zauzima Dalmacija koja je bila najveća ilirska provincija, koju je naseljavala čitava lepeza različitih naroda. Kroz ovu provinciju mogu se pratiti sve osnovne faze razvoja antičke civilizacije od perioda ilirskog helenizma do propasti rimske države.Pored Konstantina antički Ilirik rodnom grudom je nazivala čitava plejada rimskih careva počevši od oca dominata Diokelcijana čija je politička doktrina rezultirala činjenicom da je stanovištvo antičkog Ilirika održavalo živim duh rimskog carstva koji se i u samoj prijestolnici nakon 313. godine počeo gasiti, zajedno sa izumiranjem paganizma. Nakon Milanskog edikta Euromediteranski svijet je polako počeo ulaziti u novu sferu (r)evolucije antičkog društva.