Riječi kao pharmakon: romaneskno propitivanje identiteta u postkolonijalnoj književnoj teoriji

Uže područje istraživanja unutar knjige je analiza romana zamišljena kao doprinos promišljanja prakse čitanja pri kojoj je pozornost usmjerena na propitivanje romaneskne artikulacije identiteta. Zamisao analize je da ukaže na jednu od mogućih strategija čitanja, koja se nadaje jednom vrstom potrage, u onoj mjeri u kojoj se roman kao žanr, ne svodi na raspravu o prekoračenju, nego je i sam prekoračenje, kako jezika tako i odnosa što se jezikom i u jeziku postavljaju. Teorijska podloga istraživanju bazirana je na pristupu postkolonijalnoj književnoj teoriji kao širokom interdisciplinarnom polju, u kojem se oslikavaju posljedice kolonijalizma u našem razumijevanju povijesti, politike, kulture i književnosti. Analiza je usmjerena na pozorno čitanje teksta ali i na prepoznavanje, samo osnovnih aspekata uticaja Derridine dekonstrukcije, Foucaltove teorije diskurza i Lacanove reinterpretacije psihoanalize. Praktična primjenjivost i relevantnost spoznaje upozoravajuće su i zamišljene samo kao jedna od mogućih strategija približavanja književnim tekstovima, jer se svaka zacrtana putanja metodologije odaje kao namjerno posezanje za položajem u kojem smo hipotetički, žrtve „najpodmuklijeg lukavstva moći“, gdje naša čitanja vrlo teško klize u neprekidnom procesu redefiniranja rubnog i središnjeg.